петак, 22. мај 2015.

Sizif naših dana

Znano nam je prokletstvo antičkog Sizifa. On svoj kamen nikada nije uspeo da izgura na vrh brda i da ga prevalja sa one druge strane. Taman bi ga nekako, u muci i znoju, dogurao do vrha, a kamen bi mu izmakao, sjurio se niz padinu, natrag u podnožje. I siroti Sizif bio bi primoran da krene iznova.
Prokletstvo Sizifa naših dana je nešto drugačije. Ni on ne uspeva da izgura svoj kamen ali iz drugih razloga.
Taman se prihvati posla, dogura donekle, ispijajući limenke piva, osvežavajućeg ili energetskog napitka, kada mu se učini da su padine susednog brda blaže, kamen u njihovom podnožju lakši. Ili da je to brdo jednostavno privlačnije, slikovitije, kamen šareniji i zanimljiviji. Ispušta kamen koga se dohvatio, trči ka drugom brdu, laća se drugog kamena. I tako od brda do brda, od kamena do kamena.
I Sizif naših dana uvek počinje iznova, ništa ne dovršavajući. Ali uvek na nekom novom mestu, sa nekim novim brdom i nekim novim kamenom. Jedan stari mudrac je govorio da čovek nikada ne ulazi dvaputa u istu reku. Za Sizifa naših dana se sa sigurnošću može reći da se nikada dvaputa ne pentra istom padinom.
Prokletstvo antičkog Sizifa bilo je prokletstvo onoga ko ne uspeva da ostvari svoj cilj. Prokletstvo Sizifa naših dana je prokletstvo onoga ko svoj cilj uopšte ne uspeva da nađe. Koji uzmuvan trčkara okolo, od cilja do cilja, večito zaludan iako stalno nečim uposlen.