недеља, 8. јул 2012.

Smrtna kazna

Kada se dogodi posebno svirep ili gnusan zločin gotovo nagonski prizivamo smrtnu kaznu, sa unutrašnjom izvesnošću da druge i drugačije za počinjeno nema niti može biti.

Događa se to pre nego što naš unutrašnji glas zagluši cenzura društveno poželjnog i prihvatljivog mišljenja.
Smrtna kazna je u dobrom društvu na rđavom glasu. Odričemo je se kao nečeg nepriličnog, nepristojnog, pa i postidnog. Kao, gle užasa nad užasima, oznake zaostalosti. Zaostalost je najteži prekor, jedini greh koji još priznajemo. Kao što je napredak jedini tabu u koji se nikako ne sme dirnuti.
Protiv smrtne kazne se navode brojni razlozi i svi oni mogu biti ispravni a da ipak promašuju suštinu.
Smrtna kazna nije još jedna kazna među kaznama. Ona je apsolutna. Konačna. Njen simbolički značaj je ogroman. Nezamenljiv. Smrtan kazna povlači apsolutnu granicu. Onu koja se ne sme preći. Onu iza koje više nema povratka. One posle koje čovek više nije čovek.
Zbog toga je odbacujemo.
Živimo u bezobličnim društvima koja ne priznaju apsolutne granice. U društvima koja zamućuju sve razlike, pa i one između čovečnog i nečovečnog, između dobra i zla.s
Ljudsko biće više ne vidimo kao rušilačku ili stvaralačku volju već kao glinu koja se može beskonačno, po volji oblikovati. I kao potrošača kome je moguće sve prodati.