петак, 18. мај 2018.

Zajednički i zasebni jezici

U sporu oko zajedničkog jezika obe suprotstavljene strane su u pravu i obe greše. Zastupajući svoju stvar, pozivaju se na različite poslove koje jezik obavlja.
Komunikacijski, nekadašnji srpsko-hrvatski je nesumnjivo jedan jezik na kome se veoma dobro razmemo (i sukobljavamo ili vređamo).

Jezik, međutim, nije samo sredstvo komunikacije već i sredstvo identifikacije. I to ne samo na najočiglednijem nacionalnom nivou, gde se jezik uzima kao važan faktor nacionalnog samoodređenja, već i na nivou užih ili širih zajednica. Profesionalni, generacijski, lokalni žargon je upravo to: način identifikacije sa „svojima“ i isključenja „tuđih“. Svaka grupa teži stvaranju jezičkih osobenosti koje će je razlikovati od okruženja.
Poricanje zajedničkog jezika je odbijanje zajednice sa onima koji se tim jezikom služe. U tom kontekstu – ne govorimo istim jezikom – znači – ne želimo budemo u istom košu sa vama. Taj izraz svakodnevno koristimo kada želimo da naglasimo različitost i odbacivanje.
U tom kontekstu, osporovanje zajedničkog jezika u pokojnojoj SFRJ jeste bilo osporavanje zajedničke države.
U identifikacijskom kontekstu, jezičko pitanje je suštinski političko pitanje. Odgovor na njega zavisi od odgovara na starije i važnije pitanje: pitanje postojanja i nepostojanja, mogućnosti i nemogućnosti političke zajednice.