„Hajmo, skočimo na noge lagane“, bodrim sebe svakoga jutra.
„Kuda ćemo?“, u nedoumici su noge lagane.
„U život.“
„Šta je to život?“ htele bi da znaju noge lagane.
„Hajmo, skočimo na noge lagane“, bodrim sebe svakoga jutra.
„Kuda ćemo?“, u nedoumici su noge lagane.
„U život.“
„Šta je to život?“ htele bi da znaju noge lagane.
U više navrata, sjajno sam se zabavljao na račun Ninočke.
Ipak, odaslao sam Sotonu u soliteru na ovo nadmetanje.
Nagovorio me đavo,
nisam stigao da ga se rešim, sertifikovana isterivačica Semiramida nije imala
slobodnih termina.
Uostalom, zašto ne
bih? Poslao sam Sotonu u soliteru i
na Kontra Ninočku. I na razna druga mesta, ne bih da se iko oseti
zapostavljenim.
Imam i istraživačkih
razloga. Sotona u soliteru mi dođe
kao lakmus. Da proverim reakcije različitih žirija ili odsustvo istih. Radim
veliku studiju za Univerzitet Zvezdarskog ježa, ali o tome drugom prilikom.
Šta očekujem?
Tradicionalno, početkom godine se otvara sezona lova na nagrade.
Čisto da podsetim da je po tom pitanju i Sotona u soliteru dao svoj doprinos.
Pročitajte kako:
Bio je to posuvraćeni ponedeljak. Prišunjao se podmuklo,
skriven iza nedelje.
Prostoriju je ispunio zujeći novinarski roj.
Iščekivalo se... Jeste, iščekivalo se.
Nikako da se zbude. Sto je, tvrdoglavo, zvrjao
prazan.
Razdraženost je rasla.
„Šta tamo kuvaju?!“ uzviknuo je neko.
Uzvik je povukao uzvike.
„Šta tamo
muvaju?!“
„Da im grunemo?!“
„Da jurnemo, nego šta!“
Niko ni makac.
Za stolom, pusto.
„Ne, još nije. Ne, još ne“, radili su telefoni.
„Da nije neko pandrknuo?“, zašušketao je šapat.
Pandrknuo? Jeste, pandrknuo. Zakazala čuka.
Nošen strastvenom željom da unapredim naš književni život, odlučio sam da osnujem
Nagradu za Uvlaku
godine.
Pravo predlaganja
imaju žiri, institucije i pojedinci.
Konkurencija je
žestoka. Bitka za nagradu će biti krajnje neizvesna.
Odlučivaće tročlani
žiri čiji je sastav, iz očiglednih razloga, tajna.
I u književmom životu postoje stratezi, generali, logističari, propagandisti, pešadinci, artiljerci, izviđači, uhode.
Nije pitanje da li je kanon potreban i poželjan. Kanon je neizbežan.
Pitanje ko, šta i kako kanonizuje.
Oće l' biti ove godine nagrade Narodne biblioteke za orman godine?
Ili je, sirota, hmirala ne dočekavši drugu godinicu?
Povodom trideset godina od smrti Borislava Pekića.
Pisac Vremena čuda napustio nas je usred Vremena Konfuzije. Iskrao se pod okriljem londonske noći, sa ironičnim osmehom na usnama.
Borislav Pekić je pisac Istorije. Ne Istorije kao trajanja, ne Istorije kao niza događaja i pojedinačnih ili grupnih sudbina, već one Istorije kojom vladaju i u okviru koje se sukobljavaju različita, unutar sebe često protivrečna, Pravila Igre - REGOLA TU PEHNIDIV.
зборник радова
Издавач: Удружење књижевних преводилаца Србије
Уредник: Душко Паунковић
САДРЖАЈ
Уводна реч: Душко Паунковић
Давид Албахари:
ХАНДКЕ И ЈА
Катарина Рорингер Вешовић:
РOЂЕН У ЗНАКУ ПИТАЊА
Жарко Радаковић:
ХАНДКЕ
Скот Абот:
„И ТАКО ДАЉЕ. ТО ДИВНО И-ТАКО-ДАЉЕ". ПОНОВНО ЧИТАЊЕ ПЕТЕРА ХАНДКЕА